Ljudsko društvo, prolazeći kroz različite etape razvitka, učilo je i prenosilo znanje narednim generacija, opažajući svet oko sebe. Ta opažanja i zaključci proistekli iz njih, od preistorije do 18.v. su stvorili preduslove za razvoj savremene nauke o ishrani.
Prvobitno, ljudi su hranu nalazili i sakupljali u prirodi i na taj način formirali određene prehrambene navike. Preovladava mišljenje istoričara da priprema jela i obroka počinje pre oko 500 000 godina. Prvi pisani opisi hrane, jela i njihovog uticaja na zdravlje ljudi, potiču iz starog Egipta oko 3 200.g. pne.
Imajući u vidu starost ljudske vrste, otkriće vatre i pisanja, može se reći da je nauka o ishrani vrlo mlada, a kao pionirski poduhvat u ovoj oblasti, smatra se rad francuskog naučnika Lavoazijea pre oko 200.g.
Razvoj hrane i ishrane, možemo grubo podeliti na tri važnija perioda: predagrokulturno doba, doba agrokulture i agro-industrijsko doba.
Predagrokulturno doba počinje pre oko 3 000 000 godina i karakteriše se sakupljanjem hrane, lovom, ribolovom i izradom alata za te potrebe. Koristila se sirova i fermentisana hrana, a sa otkrićem vatre počela je i termička obrada namirnica. Sve ove aktivnosti usmerene na pripremu hrane uticale su na socijalizaciju ljudskog društva, a hrana i ishrana postaju sastavni deo funkcionisanja zajednice. Pred kraj ovog perioda unapređeni su predmeti za sakupljanje, prenošenje, održavanje, pripremu i hranjenje. Ovi predmeti su uglavnom bili obrađeni predmeti iz prirode (npr. drvo, školjke, oklop kornjače...), a kasnije su se razvile i glinene posude.
Doba agrokulture počinje oko 10 000 godina p.n.e. i zasniva se na uzgoju biljaka i pripitomljavanju životinja, što od tada predstavlja najveći izvor hrane za ljude. U ovom periodu se intenzivira obrada plodnog zemljišta i razvija se različito oruđe za te namene. Otkriće Novog sveta dovodi do prenosa raznih biljaka i životinja sa kontinenta na kontinent i njihovog kultivisanja na mestima koja im nisu prirodno stanište.
U 16.v. sa razvojem kapitalizma javlja se i nov način razmišljanja, baziran na otkrićima renesanse i reformacije. Cilj „nove agrokulture“ je povećanje proizvodnje i širenje palete namirnica koje se koriste u ishrani. Kao posledica takvog razmišljanja i delovanja, javlja se potreba za više đubriva, više životinja i više stočne hrane. To je neizbežno dovelo do značajno veće međuzavisnosti, između uzgajanih biljaka i životinja.
Agro-industrijsko doba započinje pre otprilike 150 godina. Rigorozno eksperimentisanje i nova saznanja iz hemije, biologije, mikrobiologije i mehanike tokom 19. veka utiču na razvoj agronomije kao nauke kao i njenih glavnih grana: genetike, nutricionizma (u širem smislu, koji ovde uključuje pojam celokupnog procesa asimilacije i energije u živom organizmu, a nije ograničen samo na ishranu čoveka) i higijene (za zaštitu bilja od bolesti i insekta).
Agro-industrijsko doba je okarakterisano kombinacijom agrokulturne i industrijske aktivnosti - u agrokulturu se uvode mašine, povećana je proizvodnja hrane i sirovina za proizvodnju hrane, revolucioniše se transport dobara gradnjom puteva i železnice, dolazi do naglog razvoja prehrambene industrije, stvoreni su rashladni lanci za očuvanje prehrambenih proizvoda, a u domaćinstvima se koriste novi mašine.
Pod pritiskom industrijalizacije, agrokulturni proizvodi se pretvaraju u agro-industrijske: sve je češća upotreba novih tehnologija u proizvodnji hrane kao što su konzervisanje, koncentracija, ekstrakcija itd. Nicolas Appert je 1804. godine otkrio novu metodu produženja trajnosti hrane - sterilizaciju, a prvo industrijsko postrojenje je izgrađeno u Francuskoj 1860. godine. Naučnu podlogu postupka sterilizacije daje Paster, a njegova metoda - pasterizacija - upotrebljena je u raznim oblastima ljudske delatnosti, ne samo u pripremi hrane. Krajem 19. veka Nestle stvara kondenzovano mleko, a Liebig mesne ekstrakte i prve koncentrisane supe, 1869. godine Mege-MOURIES proizvodi prvi margarin. Malo po malo, agro-industrijski proizvodi zamenjuju agrokulturne proizvode (npr. industrijski puter zamenjuje maslac kućne proizvodnje), tek kasnije dolazi do pojave brze hrane, tj. polu-gotovih i gotovih proizvoda koji smanjuju aktivnosti pripreme hrane u domaćinstvu i ugostiteljstvu.
Nutricionističke nauke započele su sa modernom hemijom i njenim osnivačem Antoine Lavoisier-om, krajem 18. veka. Temelj za uspostavljanje nove nauke, nutricionizma, donela su saznanja iz opšte hemije (identifikacija elemenata i jedinjenja), razvoj metoda hemijske analize, biohemija i fizilogija, kao i naučno, kvantitativno testiranje starih i novih teorija i ideja. Razvoj nauke o ishrani uveliko je zavisio od razvoja analitičke hemije i opšte fiziologije. Nauka o ishrani se permanentno razvija i nova otkrića u ovoj oblasti su postala praktično deo svakodnevnice.