Zdravlje predstavlja složen dinamički fenomen koji se može definisati na više načina – kao nedostatak bolesti, nedostatak nesposobnosti i poremećene funkcije, rezultatat harmoničnih odnosa sa okolinom, stanje ravnoteže na svim nivoima, produkt odgovornog i zdravog načina života, uslov ili neophodnost za obavljanje svakodnevnog života i potencijal za samoostvarenje. Mnoge od definicija zdravlja imaju osim medicinske i filozofsku, psihološku, socijalnu i ekonomsku dimenziju.
Pokušaji da se definišu zdravlje i bolest započinju sa nastankom ljudskog roda i mogu se pratiti od vremena Galena. Definisanje pojmova „zdravlje” i „bolest” predstavlja veoma složen zadatak, jer je teško postaviti granicu gde prestaje zdravlje a gde počinje bolest. Objašnjavajući prelazak zdravlja u bolest Hipokrat kaže: „Bolest ne dolazi odjednom, kao iz vedra neba, nego je posledica dugog niza malih, neznatnih grešaka protiv zdravlja, koje se nadovezuju jedna na drugu i rastu kao valjajuća grudva snega, dok se jednog dana ne svale na glavu onog koji greši.”
Jedna od najstarijih zabeleženih definicija zdravlja je definicija koju je dao Pindar: „Zdravlje predstavlja besprekorno funkcionisanje ljudskog organizma.” Ovakav koncept se oslanja na mehanicističko poimanje sveta i uvažava isključivo biološku komponentu zdravlja, iz koje zatim sledi i odgovarajuća metodologija pristupa u medicinskoj praksi.
Definicije zdravlja koje su zabeležene do 1948. godine većina autora svrstava u kategoriju tradicionalnih definicija. One najčešće zdravlje sagledavaju kao stanje, a ne kao svojevrsni proces, ne uzimajući u obzir psihološku i socijalnu dimenziju zdravlja. Bez obzira što sadrže određene nedostatke, tradicionalne definicije zdravlja istovremeno sadrže i određene socijalno-medicinske komponente, ističući da je zdravlje sloboda od radne nesposobnosti, da predstavlja rezultat napora da se izbegnu rizici sredine, kao i da je zdravlje pojedinca neraskidivo povezano sa zdravljem grupe kojoj on pripada.
Prema Fromu, zdrav čovek je sposoban da radi i da voli, dok Frojd ističe da onda kada se čovek zapita postoji li smisao života, on postaje bolestan.
Različite naučne discipline, kao što su biologija, psihologija i sociologija imaju svoje različite prepoznatljive koncepte od kojih polaze pri definisanju zdravlja i bolesti. Vrednosni kriterijumi društva, vladajuća kultura i filozofija društvenih zajednica u određenim istorijskim periodima i na pojedinim životnim prostorima imale su takođe veliki uticaj na shvatanje zdravlja i bolesti.
Razvoj socijalne medicine, kao nauke koja zdravlje pojedinca razmatra u funkciji njegovih interakcija sa životnom okolinom, rezultirao je i definicijom zdravlja, u kojoj je zdravlje sagledano ne samo kao biološki i psihološki već i kao socijalni fenomen. Ustav Svetske zdravstvene organizacije (SZO) iz 1948. godine daje sveobuhvatnu definiciju zdravlja koja po prvi put ističe i socijalnu komponentu kao izuzetno značajnu:
„Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti”. Kao glavni nedostaci ove definicije navode se njena statička priroda, jer je zdravlje definisano kao „stanje” i utopijska priroda, s obzirom da se ni jedna osoba ne može oceniti kao idealno zdrava, pre svega zbog poteškoća u definisanju i nemogućnosti potpune realizacije socijalne komponente zdravlja.
SZO definiše socijalno blagostanje kao „stanje mira i sigurnosti, u kome svaki čovek, bez obzira na veru, rasu, političko uverenje, ekonomske uslove i pol, ima pravo na školovanje i rad, koje mu daje mogućnost da živi harmonično u zdravoj okolini i koje mu pruža osiguranje u bolesti, iznemoglosti i starosti”.
Revizija definicije zdravlja SZO glasi:
„Zdravlje je multidimenzioni fenomen dinamične ravnoteže u kome se odnos između individue i njene okoline, kako socijalne tako i fizičke, mora shvatiti kao integralan (celovit)”.
Veliki napredak preventivne medicine, dijagnostike i terapije, kao i tehnoloških dostignuća u XX veku doprinose boljem razumevanju zdravlja i bolesti na genetskom, molekularnom i celularnom nivou. Uporedo sa produženjem očekivanog trajanja života, optimalno zdravlje ljudi postaje poseban cilj. Prihvatanje stava da zdravlje nije samo jednostavno funkcionisanje mozga i tela na biološkom nivou, već uključuje i osećanja, ponašanje, razmišljanje i relacije u socijalnom okruženju, dovodi do razvoja brojnih modela zdravlja i bolesti, kao što su biomedicinski model, preventivni i ekološki model („Gordonov trijas”), superbiološki model ili model adaptacije („Selijev model”), sociomedicinski model i biopsihosocijalni model.
Biopsihosocijalni model je multifaktorski i nastanak bolesti objašnjava kao rezultat interaktivnih sistema na nivou fizičkog tela (ćelija, tkiva, organa), na nivou psiholoških karakteristika pojedinca i na nivou okruženja (životne sredine). Prema ovom pristupu, istraživanja zdravlja i bolesti kao suštinske komponente trebalo bi da obuhvate fizičko telo, psihološke karakteristike osobe i njeno socijalno okruženje.
Savremene definicije zdravlja nastoje da koncipiraju model zdravlja koji je još kompleksniji od modela SZO, tako da obuhvate i duhovnu, filozofsku, ekološku, kao i mentalno-higijensku komponentu. Razmatraju takođe i mogućnosti čoveka da vodi kvalitetan i kreativan život, maksimalno razvije sve svoje kapacitete, da realizuje svoje najdublje ciljeve i da se stvaralački prilagodi društvenoj sredini:
„Od zdravlja zavisi uspeh ili zatajivanje organizma da odgovori adaptibilno na promene u okolini. To je stanje u kome postoje najbolji uslovi da svaki pojedinac postigne ciljeve koje je sebi odredio” (Dubos).
„Zdravlje je stanje optimalnog kapaciteta individue za efikasno ispunjenje uloga i zadataka za koje se socijalizovala” (Parson).
„Zdravlje predstavlja rezultat neprestane recipročne interakcije između čoveka i njegove okoline” (Mićović).
Prema Čolakoviću, bez obzira sa kog aspekta polaze, „zajednička karakteristika svih definicija zdravlja je njihov opisni karakter, koji ne predstavlja adekvatnu podlogu za kvantitativno preciziranje zdravlja kao cilja” … „što otežava i određivanje pojma bolesti, odnosno merenje oštećenja zdravlja, tako da je između bolesti i zdravlja teško podvući jasnu granicu”. Kvantitativno preciziranje zdravlja važno je u situacijama kada se pojam zdravlja razmatra u funkciji mera za njegovo unapređivanje, što je jedan od osnovnih zadataka zdravstvene delatnosti, ali i društvene zajednice u celini.
Tokom poslednjih decenija, sve se više govori o zdravim stilovima života i ističe se značaj interakcije „zdrav pojedinac u zdravom i bezbednom okruženju”. Ovakav pristup podrazumeva i dispoziciju pojedinca da na ispravan način vrednuje važnost zdravlja i zdravog načina života i u skladu s tim preduzima određene akcije, odnosno formira ponašanje koje vodi zdravlju. Zdravlje je preduslov za sreću, ispoljavanje kreativnih potencijala ličnosti i samorealizaciju. U savremenom konceptu zdravih stilova života, zdravlje je i samo po sebi cilj. Naše osnovne potrebe možemo realizovati i samim tim voditi ispunjen i srećan život samo ako smo zdravi.